Odlazak velikog moralista i altruista

Zrinko Ogresta na neki način kao da nije pripadao ovom vremenu i današnjem društvu. Bio je izuzetno produhovljena osoba koja je čvrsto držala do tradicionalnog sustava vrijednosti, do pravednosti, poštenja i odgovornosti, zbog čega je na osobnoj, a dijelom i na profesionalnoj razini teško razumio vrijeme u kojem materijalno prevladava nad duhovnim, interes nad empatijom, a egoizam i bešćutnost nad moralom i etikom. Kao veliki altruist koji je iznimno držao do poštenja i pravde, nije želio prihvatiti okolnosti u kojima osobni i partikularni interesi na svakom koraku potiskuju dobrotu i plemenitost, nerijetko im se čak i izrugujući. Okolnosti u kojima nesebično davanje i izlaganje za druge, makar se s njima načelno ne slagali i ne imali mnogo zajedničkog, danomice uzmiču pred egoizmom, sebičnošću i bešćutnošću.

Zrinko Ogresta kao autor najzaokruženijeg i kakvoćom najujednačenijeg opusa ključno obilježio je domaći film tijekom protekla tri i pol desetljeća / Snimio Davor Puklavec / PIXSELL

Ogresta je bio rijetko pošten i plemenit čovjek s kojim ste mogli satima nadugo i naširoko razgovarati o umjetnosti, politici i nogometu, koji je sugovornike osvajao svojom upućenošću i oštroumnošću, baš kao i blagošću i empatijom koje je emanirao u svakom trenutku. Istovremeno, vrlo brzo bi vam postalo jasno da se on djetinje iznenađeno i s nevjericom čudi nepoštenju, kriminalu, pa i otvorenom zlu kao možda i dominantama koje definiraju današnje vrijeme i društvo. Takve pojave jednostavno nije razumio, baš zbog bogatstva duha i elementarne vjere u čovjeka ipak i unatoč svemu, u čovjeka za kojeg se uvijek vrijedi boriti, bez obzira pod kojom zastavom (na)stupao. Zvuči patetično, ali autor ovih redaka od prvog dana poznanstva doživljavao ga je kao beskrajno pomirljivu i tolerantnu osobu spremnu prihvatiti svakog pojedinca i svaki stav, ma koliko oni ponekad bili nespojivi s njegovim svjetonazorom i spomenutim sustavom vrijednosti.

Potpisani kritičar upoznao ga je i s njim se počeo zbližavati upravo zahvaljujući jednom tekstu u Vijencu, osvrtu na njegov najuspjeliji film S one strane koji je premijerno prikazan prije točno 10 godina, najprije u kinima u proljeće, a potom i u Vespazijanovoj areni u srpnju. Tekst je bio zasluženo naglašeno pohvalan, jer je riječ o Zrinkovu najslojevitijem i najzrelijem ostvarenju, o intimnoj drami sredovječne Zagrepčanke i njezine šire obitelji koja spletom okolnosti postaje žrtvom manipulacije koja korijene ima u Domovinskom ratu, konkretno u zločinu koji je počinio njezin bivši suprug, časnik vojske „s one strane“. I ovaj je film snažna moralka, kao uostalom i ostala Zrinkova djela, među kojima se donekle izdvaja tek njegov posljednji dugometražni film Plavi cvijet. To nimalo ne čudi, jer je on svoj moralizam uvijek ugrađivao u umjetnost, zaključno s njegovom prvom kazališnom premijerom iz travnja ove godine, kad je u Gavelli postavio Mirise, zlato i tamjan Slobodana Novaka. Tada je kroz smijeh znao reći da time počinje njegova nova karijera, ovaj put redatelja na „daskama koje život znače“. Bio je izuzetno nezadovoljan, pa i ogorčen time što su mu nekoliko posljednjih godina scenariji redovito odbijani na HAVC-u, uz prema njegovim riječima nerijetko nesuvisla objašnjenja. „Kad me više ne žele u hrvatskom filmu, idem u kazalište“, rekao mi je jednom, i siguran sam da bi u tome ustrajao, samo da je srce izdržalo.

A Zrinko je kao autor najzaokruženijeg i kakvoćom najujednačenijeg opusa ključno obilježio domaći film tijekom protekla tri i pol desetljeća. Birao je projekte koji su ga intrigirali na nekoliko razina, od tematske i motivske, preko artističke tj. izvedbene, do osobne pa i intimne, koja mu je bila itekako važna u svemu što je radio. Autorski je sazrijevao i razvijao se u svakom novom filmu, ujedno bivajući sve hrabriji i samosvjesniji, što je bila posljedica njegova osobnog sazrijevanja i mijena kroz koje je prolazio. U svakom novom projektu pred sebe je postavljao drugačije i izvedbeno složenije izazove, bez obzira na žanrove i s maksimalnom fokusiranošću na likove i priču. Bio je izuzetno senzibilan i promišljen čovjek i umjetnik, unatoč spomenutom altruizmu, socijalno osviješten realist i skeptik koji nije vjerovao u društvo, ali jest u pojedince, u karaktere koji su manje ili više bili odraz njega samog. Pažljivo je birao suradnike koji su se mogli i znali prilagoditi njegovoj osobnosti, od Lade Kaštelan u kino-prvijencu Krhotine – kronika jednog nestajanja, koji je u Puli 1992. osvojio Zlatnu uljanicu i nagradu Ruža Pazinke za sjajnu Almu Pricu, preko Gorana Tribusona u socijalnoj triler-drami Crvena prašina i Josipa Mlakića u slojevitoj postratnoj mozaičnoj egzistencijalnoj drami Tu, potom opet Lade Kaštelan u egzistencijalnim dramama Iza stakla i Projekcije, do Mate Matišića u S one strane i naposljetku Ivora Martinića u Plavom cvijetu. U ponešto tezičnoj oporoj romantičnoj socijalnoj drami Isprani oslonio se pak na poetiku i motive pripovijedaka svog omiljenog češkog pisca Mareka Hlaska.

Gledano sa strane, Zrinko se činio kao najmirniji i najstaloženiji čovjek na svijetu. No kad biste ga upoznali, a moja malenkost s njim se sprijateljila tijekom zajedničkih žiriranja hrvatskog filma na pulskom festivalu 2017, shvatili biste da je bio čovjek koji je previše toga gutao u sebi, što bi se u Dalmaciji reklo – „kupio je u prsi“. Bio je osoba golema srca, i zapravo drugačije nije ni mogao otputovati s ovog svijeta.